Omišalj kroz povijest
Povijest Omišlja iznimno je bogata, a može se pratiti od prapovijesti, antike, kasne antike, kroz srednji vijek do naših dana. Na području stare gradske jezgre od najranijeg doba ljudske aktivnosti postojala je prapovijesna gradina (kastelijer). Na kraju prapovijesti naseljen je Liburnima Fertinatima, uz Kurikte drugom etničkom skupinom na otoku Krku. Rimljani im krajem I.st. daju povlašten status, a njihova središta Curicum i Fulfinum, postaju rimski gradići, municipiji.
Zahvaljujući geostrateškom položaju, Omišalj je tijekom povijesti imao ulogu predstraže i čuvara važnog puta s kopna na otok preko Tihog kanala (Voza) i otočića sveti Marko (u antici Almis/ ilirsko - romanski naziv za hrid, greben), ali i širu važnost jer se nalazi u blizini rimskih vojnih cesta koje su s Apeninskog poluotoka vodile u Panoniju, Norik i dalje kroz Dalmaciju.
Područje današnje općine Omišalj 49. godine prije Krista poprište je važne pomorske bitke koja se odigrala na širem području uvale Voz, odnosno rta Bejavec i Tihog kanala, mjestu na kojem se otok Krk najviše približava kopnu. Bitka predstavlja jednu od najkrvavijih epizoda u građanskom ratu između Cezara i Pompeja, a sam Cezar je više puta spominje u svom djelu O građanskom ratu pod nazivom Ad Curictam (pored Krka).
Bila je to kombinacija pomorskog i kopnenog ratovanja pod vodstvom Marka Oktavija i Lucija Skribonija Libona na strani Pompeja te Gaja Antonija (brat Marka Antonija) i Publija Dolabele na Cezarovoj strani. Ono što je posebno zanimljivo jest da su pobijeđeni Cezarovi vojnici, izolirani na poluotoku Bejavec, sagradili splavi od bačava kako bi se domogli kopna. Smatra se da su im te bačve radili njima naklonjeni mjesni Liburni na Krku. U Lukanovom epu Farzalije stoji:...i bijeg cezarovaca na splavima kada su ovi bili zatvoreni na Krku, god. 49. te su (splavi) sagradili od bačava... (Lukan IV 420), što predstavlja prvi pisani spomen bačve u povijesti.
Naziv Omišalj prvi se put spominje pod latinskim imenom Castro Muschlo u darovnici iz 1153. godine, kojom se Omišljani Dedoha i Radoslav (Rado Sclavo), vjerojatno uvaženi članovi omišaljskog kaptola, slažu da se benediktinskoj opatiji Sv. Ciprijana na otoku Muranu daruje crkva Sv. Martina i kapela Sv. Apolinara u Dubašnici.
Kao Castri Muscoli naziva se u sporu između krčkog biskupa i omišaljskog klera 1213. godine, 1248. godine u dokumentu o plemićkim obiteljima oslobođenim plaćanja poreza i 1252. godine u pismu pape Inocentija IV. kojim se dopušta korištenje glagoljice i staroslavenskoga jezika u bogoslužju samostana Sv. Nikole u Omišlju.
Pod hrvatskim imenom Omišal prvi se put spominje 1453. godine u ispravi kojom knez Ivan Frankopan prodaje pasište Ert našim vermin dobrim slugam popom i svemu puku od našeg grada Omišla.
Inače, sam naziv Omišalj vjerojatno dolazi od latinskog Ad musc(u)lu, što prema nekim tumačenjima znači kod školjaka - dagnjište (muscul = dagnja, mušula). Riječ je o ranoj slavenskoj prilagodbi stapanjem romanskog prijedloga ad s apelativom i toponimom koja potvrđuje da je ime pohrvaćeno u ranosrednjovjekovno doba prvih romansko-hrvatskih doticaja, kako je i logično jer Omišalj je zbog svoga položaja zacijelo bio jedna od prvih točaka slavenske kolonizacije Otoka.
Prema drugoj teoriji, također je riječ o ranoj hrvatskoj prilagodbi zatečenoga antičkoga imena (predantičkoga podrijetla) otočića Sv. Marka, Almiss(u). U prilog ovoj teoriji ide podudarnost prema kojoj je antička Almisa postala Omišem u Dalmaciji. U talijanskim pisanim izvorima Omišalj se uvijek spominje kao Castel Muschio ili Castelmuschio.
Za Omišalj, smješten na 85 metara visokoj hridi, pretpostavlja se da je jedno od malobrojnih europskih naselja s neprekinutim kontinuitetom naseljenosti od prapovijesti. U nedalekoj uvali Sepen, južno od Omišlja, u prvoj polovici I. stoljeća, nastaje novoplanirani grad Fulfinum. To je vrijeme Vespazijanova sina, cara Domicijana (51-96), a grad je izgrađen za veterane rimske vojske. Uz staru predantičku aglomeraciju grada Curicuma (Krk), bio je drugo veće naselje na otoku Krku. I danas se u rasteru suhozida raspoznaje ortogonalni raspored njegovih ulica, djelomično je iskopan i prezentiran njegov forum s reprezentativnim gradnjama, raspoznaju se i ostaci drugih zgrada, a sačuvani su i ostaci termi na zapadnom prilazu naselja. Ondje su konzervirani i ostaci male ranosrednjovjekovne troapsidalne crkve umetnute u raniju građevinu, vjerojatno antičku vilu. Daleko je bolje, do razine krovnih vijenaca sačuvana njezina prethodnica koja je sredinom V. stoljeća izgrađena na zapadnom rubu Fulfinuma. Ta bazilika impozantnih dimenzija i jednostavnog križnog tlocrta ima sva obilježja sakralne gradnje ranokršćanskog razdoblja. Velebno zdanje kasnije postaje središnji dio samostanskog kompleksa, benediktinske opatije Sv. Nikole.
Nepoznanica je kada i kako dolazi do smiraja sjajne civilizacije Fulfinuma, no, pretpostavlja se da tome pridonosi njegova nezaštićenost i ranjiva pozicija na niskoj obali. U doba seobe naroda stanovnici Fulfinuma, nakon neuspješnih pokušaja utvrđivanja primorskoga naselja, sklanjaju se u prirodno zaštićenije naselje na uzvisini.
Po dolasku na ove prostore u VII. stoljeću, Hrvati najprije zaposjedaju priobalje, a nedugo nakon toga i otok Krk. Prva skupina zaposjeda sjeverni dio otoka od Omišlja sve do Dubašnice. O tome govori već spominjana darovnica iz 1153. godine, ali i karakteristično če - jedinstven i najstariji oblik čakavštine, točnije čekavice, ishodišnog prahrvatskog govora, koji se u Omišlju održao do danas.
Redovnici benediktinske opatije Sv. Nikole u uvali Sepen ulaze ne samo u hrvatsku, već i u opću povjesnicu pisane riječi. U Omišlju, glagoljskom središtu toga doba, uporaba hrvatskog pisma i jezika preduvjet je opstojnosti, pa redovnici od pape Inocenta IV. mole odobrenje za korištenje staroslavenske službe božje i pisma glagoljice. Krčki biskup Fruktuoz 1252. godine od Pape dobiva ispravu kojom se udovoljava zahtjevu redovnika glagoljaša (kao i senjski biskup Filip četiri godine ranije). Time hrvatski jezik i pismo, uz hebrejski, grčki i latinski, ulazi u malu skupinu jezika kojima se obraćalo Bogu u to doba.
U Omišlju se nisu samo klerici bavili glagoljicom i prepisivanjem knjiga, već je to bio obrt kojim su laici zarađivali za život i prehranjivali svoju obitelj. Tim se poslom bavio i Vid, pisec z Omišla, koji je za crkvu u Roču 1396. godine napisao brevijar poznat kao Brevijar Vida Omišljanina (knjiga se čuva u Nacionalnoj biblioteci u Beču). Najstariji poznati glagoljski misal, koji se pod nazivom Ilirico IV. (prva četvrtina 14. stoljeća) čuva u Vatikanskoj knjižnici, također potječe iz Omišlja.
Srednji vijek na otoku Krku obilježen je vladavinom krčkih knezova Frankopana. Potječu iz Gradeca, danas napuštenog dvorca kraj Vrbnika, a prvi poznati član te plemenite obitelji bio je Dujam, koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao njihov vazal upravljati otokom. Nakon Dujmove smrti, njegovi nasljednici - krčki knezovi, nastavljaju vladati otokom u ime Serenissime. Godine 1428. hrvatski ban Nikola (knez Mikula IV.), jedan od najmoćnijih velikaša u Hrvatskoj, odlazi u Rim legalizirati svoje novo prezime Frankopan. Uz svečani doček i počasti, Papa Martin V. potvrdio mu je prezime i dodijelio grb rimskih Frangipana, s dva lava koji lome kruh. Uz novi, krčki su knezovi zadržali i stari grb sa šesterokrakom zvijezdom u gornjem polju štita.
Hrabrošću ratnika, ali još više vještim političkim umijećem, krčki su knezovi širili svoje posjede na kopnu i postali jedina obitelj na jadranskim otocima koja je razvila moć europskih razmjera.
Krku su donijeli sjaj i slavu, približivši ga najvišim civilizacijskim dosezima toga doba. Nemjerljive su im zasluge u promicanju kulture i umjetnosti, ali najveće su one za očuvanje hrvatskog jezika i pisma glagoljice, kao sredstva prepoznavanja i potvrde drevnih korijena. Donošenjem zakonika temeljenih na tradiciji i običajnom pravu, ove prostore uvode među pravno najuređenije zajednice toga doba (Vinodolski zakonik ne poznaje mučenja, a poseban je i po brizi za zaštitu žena od nasilja).
Za Omišalj je posebno zanimljiv zadnji krčki knez Ivan VII. koji uz ostalo gradi omišaljsku kulu, Kešte, opjevanu u narodnoj pjesmi, Tužaljki kneza Ivana, u kojoj ga prema legendi Mlečani na prevaru odvode u Veneciju. Istina je nešto drugačija. Knez Ivan VII Frankopan uz neke nedvojbeno pozitivne momente u svojoj vladavini nije dorastao ni vojnim ni političkim izazovima koji su pred njega postavljeni. Za okupacije Omišlja od vojske ugarskog kralja Matije Korvina 1480. godine, koju je sam izazvao, Ivan 'privremeno' Mlečanima predaje otok i time spašava živu glavu, ali zauvijek gubi vladavinu, posjed i čast. Mađari zatim odlaze, a Mlečani preuzimaju vlast nad otokom čime završava zlatno doba otoka Krka i započinje njihova vladavina koja traje sve do pada Venecije, potkraj XVIII. stoljeća. U tom razdoblju Omišalj polako gubi nekadašnju važnost. To je doba tuđinske vlasti, ekonomske i svake druge stagnacije uz otuđenja dobara i prirodnih resursa.
Nakon pada Mletačke Republike i napoleonskih ratova, početkom Austro-Ugarske uprave započinje faza novog poleta. Ogleda se to u uređenju uprave i sudstva, a s tim u vezi i izradom katastra, gruntovnice, ali i na polju školstva, zdravstva i drugih javnih potreba.
Potkraj stoljeća polako se naslućuje i nova gospodarska grana koja će postati i više od toga - turizam.
U burnom razdoblju koje predstoji izmjenjuju se propast Austro-Ugarske, kratko razdoblje talijanske okupacije, unitaristička Kraljevina Jugoslavija, talijanska aneksija pa njemačka okupacija. Antifašističkoj borbi i završetku Drugog svjetskog rata svoj doprinos su dali i mnogi Omišljani.
Slijede Narodna, zatim Socijalistička Republika Hrvatska u sklopu jugoslavenske federacije te samostalna Republika Hrvatska.
