Tradicija

Kada je riječ o starim običajima, znanjima i vještinama te elementima tradicijskog života, najvažnije je da se te vrijednosti očuvaju od zaborava i spase za buduće naraštaje. Na taj se način čuva kolektivna memorija i identitet lokalnih ljudi i zajednice u cjelini. Mnogi elementi duhovne tradicijske kulture, posebno običaji i svetkovine koji se još njeguju u narodu mogu obogatiti turističku ponudu (npr. gastronomski specijaliteti, različiti uporabni predmeti, suveniri i slično).
Svaki stariji stanovnik Omišlja nosi bogatstvo saznanja, prenesenih iskustava iz prošlosti, svega onog što su mu prenijeli njegovi stariji ili je sam proživio u životu koji je sve do nedavno bio povezan s tradicijom, za ustaljene domaće običaje koji su se živjeli i prenosili uglavnom usmenim putem.

Neki od važnijih elemenata tradicijske baštine Omišlja su:

Koledva

Koledva pripada zimskom ciklusu ophodnji mjestom, uz čestitanje na dolasku mladog ljeta, time i završetka zime, hladnoće i tame. Raširen na Mediteranu, običaj je pretpovijesnog postanka, povezan s rimskim novogodišnjim svetkovinama kasnije uklopljenim u kršćanske rituale blagoslova ljudi i okoliša (sela, polja) u kojima je nekada sudjelovalo cijelo mjesto. U prošlosti su u Omišlju kolijani sa sopcima obilazili kuće uz kanat (posebne pjesme s refrenom: fiole, fiole...) da bi na kraju ophodnji priredili zajedničko slavlje vičiru i tenec s prikupljenim darovima (vino, kobasice, špeh, kolač).
Koledva se nadovezuje na rituale zazivanja plodnosti i novog roda pa se preklapa s pusnim običajima ophodnji maškara, babana.

Veli pir

Veli pir ili pir od tri dni (trodnevna proslava vjenčanja) u Omišlju se kao običaj zadržao do prve polovice 20. stoljeća (o tome postoje pisani i filmski zapisi). Vjenčanja su se obavljala uglavnom u zimskom periodu (do korizme), a prije samog obreda u crkvi običaj je uključivao niz rituala (oko središnjeg lika nevestice s krunom) s elementima igrokaza (traženje tičice golubice) koji su pored pirana (obitelji mladenaca) uključivali sve stanovnike mjesta (tenec na Placi).

Duhovski utorek

Duhovski je utorek običaj okupljanja u crkvi ranom zorom i odlaska u tihoj procesiji (prošišijon) na jutarnju misu do groblja Sv. Duh, uz moljenje litanija Svim Svetima. Prema predaji nastao je kao zavjet Omišljana za spas od kuge. U staro doba, kada je groblje još bilo uz crkvu, na Smitiru, a kasnije uz nekadašnju crkvicu i samostan Sv. Mikul, na mjestu izvan grada podignuta je zavjetna kapelica Sv. Duha. Stoga je blagdan Duhove od starine u Omišlju bio veli principal, a pored mise i procesije na duhovski utorek, sva tri dni Duhovi nekada se održavao i semenj na koji su dolazili ljudi iz cijele okolice: Njivičari, Dobrinjci i Gorinci, potom oni iz udaljenijih dijelova otoka Krka ili čak iz Rijeke, Bakra, Kraljevice.
Posebna slastica koja se priređivala u to doba zove se presnec, kolač od tijesta s mladim ovčjim sirom uz koji je godilo popiti i dobroga domaćeg vina.
Običaj Duhova u Omišlju se zadržao do danas i slavi se kao Dan Općine Omišalj sa svečanom sjednicom Općinskoga vijeća te drugim svečanostima, a obnovljena je i jutarnja procesija s misom na groblju Sv. Duh.

Stomorina

Stomorina ili Vela Gospa kako je još zovu u Omišlju, blagdan je kojim se 15. kolovoza slavi Uznesenje Blažene Djevice Marije kojoj je posvećena i omišaljska župna crkva. Dan uoči blagdana u crkvi se iznad velikog oltara napravi stomorina: na metalni obruč privežu se grozdovi, smokve i kruške, tj. prvo voće koje se tako prikazuje u čast Majci Božjoj ('Sta Maria – Stomorina).
Mladići, pak, i djevojke, u prošlosti bi načinili svoju stomorinu na Placi od više obruča povezanih na bandiri (štapu) s krunum s četire vrhi na koje se nabodu jabuke ili naranče, a na obruče se pričvrste svileni facoli (nekada su ih po kućama sakupljali od žena i djevojaka kojima su ih poklanjali očevi i muževi mornari koji su ih kupovali u Veneciji i drugim mjestima kojima su plovili). Bandiru su svake godine iznova radile žene i to za tri različite prilike: identične su za koledvu i veli pir, dok je za stomorinu drugačija. Dečki bi je u noći uoči blagdana u tišini podizali na Placi pomoću konopaca zategnutih u križ i vezanih na krovovima, dok bi djevojke pomagale vezati na konope dodatne facole i voće.
Bandira prikazuje Majku Božju, Mariju ili Stomorinu, kako s anđelima (facoli) leti u nebo. Mladići čuvaju Stomorinu i nekada su je sklanjali ako se spremalo nevrijeme, a zatim opet postavljali. Stomorina je visjela dva dana, na Velu Gospu i na Rokovu, a taj drugi dan se pod Stomorinom tenca. Običaj se zadržao do danas, s time da se koristi već pripremljena bandira u čijoj postavi sudjeluju mladi, a zajedno s feštom na Rokovu poprima izričaj turističke atrakcije.

Nošnja

Omišaljska narodna nošnja svoje porijeklo temelji na građanskoj srednjovjekovnoj nošnji karakterističnoj za krčke kaštele, ali i za obližnje gradove na kopnu (npr. Kraljevica). Svoju izvornost zadržala je do sredine prošlog stoljeća, nakon čega nastupa modernizacija, zahvaljujući utjecaju Omišljana iseljenih u Ameriku. U posljednje vrijeme čine se posebni napori za očuvanje narodne nošnje koja u zavičajnoj zbirci Spomen-doma krčkog folklora zauzima posebno važno mjesto.

Folklor

Folklor predstavlja najdinamičniji dio tradicijske baštine, a odraz je povijesne, društvene, gospodarske i kulturne osobitosti nekog kraja. Obuhvaća različite oblike pučkog stvaranja kao što su glazba, ples, književnost, dramski i likovni izričaj. Folklor ima i važnu društvenu ulogu poput svakoga drugoga većeg okupljanja pojedine skupine ili zajednice tijekom kojega se ljudi bolje upoznaju i povezuju, međusobno pokazuju svoje duhovne i tjelesne sposobnosti. Ima i izraženu odgojnu funkciju, a povezuje različite kulturne skupine, zajednice i narode.
U Omišlju je folklor, poput jezika i pisma, utkan u samo narodno biće. Njeguje se i prenosi s koljena na koljeno kao simbol tisućljetne opstojnosti. Uz tenec, sopile i kanat svaka se svetkovina učini još svečanijom. I u žalu za onima koji odlaze, netemperirani zvuci glagoljaške liturgijske baštine daju posebno dostojanstvo činu sprovodnog oproštaja.
Svijest da je narodno blago nešto što se može (mora) ponuditi turistima kao uistinu poseban sadržaj sazrela je još davno. Tako kada govorimo o folkloru na otoku Krku nezaobilazna je činjenica da je kao izvorni oblik prikaza narodnog plesa, svirke sopaca i pučkog pjevanja upravo u Omišlju u kolovozu 1935. godine utemeljen Festival krčkog folklora kao 'Krčki dan - festival', danas najstarija manifestacija takve vrste u Hrvatskoj. Već tada je na festivalu nastupilo čak šest folklornih skupina iz gotovo svih dijelova otoka.
Festival se održao do današnjih dana, a svake mu je godine domaćin druga otočna općina, odnosno grad.
Njegovanje folklornog izričaja u svojim trajnim programskim ciljevima imaju udruge građana koje djeluju u općini Omišalj, a to su: KUD Ive Jurjević iz Omišlja, Folklorno društvo Njivice iz Njivica, Društvo za poljepšavanje Omišlja iz Omišlja i Omišjanski babani i Babani iz Omišlja.

Govor

Karakterističan omišaljski govor čekavica posebno je vrijedan dio kulturne baštine. Prenosio se s generacije na generaciju i tako sačuvao do današnjih dana.
Govor Omišlja, uz dobrinjski i vrbnički govorni tip, pripada starinačkomu mikrosustavu arhaično-konzervativnoga modela.
Iako pripadaju istomu mikrosustavu, omišaljski, dobrinjski i vrbnički govorni tipovi se razlikuju ponajprije u odrazima starohrvatskih samoglasnika /ə/, /r/ i /l/. Tako je u Omišlju odraz starohrvatskoga poluglasa e (če, kesno, otec, tenec), slogotvorno /r/ ostvaruje se s popratnim samoglasnikom e (červ, dervo, kerst, zer¬no), dok se slogotvorno /l/, nakon zamjene poluglasa samoglasnikom i redukcije likvida (l>əl>el>e), ostvaruje kao e (jabeko, peno, seza, žetilo). Vidljivo je kako je odraz starohrvatskoga poluglasa u Omišlju jedinstven u odnosu na ostale govore starinačkoga mikrosustava arhaično-konzervativnoga modela na ostale krčke govore, na ostale čakavske govore općenito i u odnosu na hrvatski jezik uopće.

Toponimija

Zemljopisna imena kao spomenička baština iznimno su vrijedan dio materijalne i duhovne kulture. Za toponomastička istraživanja najzanimljivija područja kod nas su upravo jadranski otoci. Kao izolirane zemljopisne cjeline, zatvoreni, riznice su povijesnih vrela. Zbog vrlo razvijenog reljefa (i obalnog pojasa), otoci kao slavenska jezična periferija čuvaju vrlo arhaične jezične relikte važne za toponomastička, ali i mnoga druga znanstvena istraživanja (arheologiju, povijest, etnologiju, zemljopis i dr.)
Nije, stoga, slučajno da su na našim otocima sačuvani naši najstariji jezični spomenici (Bašćanska ploča, Povaljska listina i mnogi drugi zapisi).
Otok Krk, pa tako i općina Omišalj, predstavljaju važno područje s bogatim povijesnim naslagama zemljopisnog nazivlja.
Snažni strani jezični i kulturni utjecaji razlogom su što se samo jedno važnije krčko naselje naziva hrvatskim imenom – Vrbnik. Krčka toponimija pokazuje romansku prisutnost na cjelokupnom otoku i otpornost hrvatskoj jezičnoj prilagodbi. U bizantsko doba na Krku se govorio dalmatski, a toponimija svjedoči o simbiozi Romana i Hrvata od hrvatske doseobe do 11. stoljeća, a u ruralnim sredinama mnogi stanovnici su bili dvojezični.
Sredinom 15. stoljeća krčki knez Ivan VII. Frankapan na zapadni je dio otoka Krka naselio novo stanovništvo (oko 200 obitelji) s kopna, među kojima su mnogi bili Vlasi (oni većinom nose hrvatska narodna i svetačka imena i prezimena), a Mlečani koji su povremeno vladali tim otocima do 15. stoljeća doseljavali su se i živjeli u gradovima kao vladajući sloj i nisu zapravo ostavili bitnih tragova u toponimiji otoka.
Za Omišalj je karakteristično da gotovo sve (osim dvije) ulice imaju nazive prema toponimima.

Neki od zanimljivijih toponima:

BEJAVEČ - ne može biti sumnje da je naziv u vezi s glagolom bijeljeti se. Okolica Voza, Bejaveč je najbliži dio otoka Krka kopnu – oko 600 metara.

BRGUČENA – niska šuma, šumarak, šikara. Riječ B(e)rgučena je romanskog podrijetla i u izravnoj je vezi s latinskom riječi virgultum. Hrvati su je prihvatili od Romana koje su ondje zatekli pri svom doseljavanju potkraj VI. stoljeća.

BISERUJKA – velika podzemna jama puna stalaktita i stalagmita, otkud joj i potječe ovo metaforično ime od riječi biserje.

BJANIŽOV – s obzirom na položaj pretpostavlja se da naziv Bjanižov znači zavjetrina.

BOK (BOČINA, BOKANJ) – Bok=strmina. Metaforični naziv je dobila prema dijelu tijela.

DERMUN (DERMUNINA) – ograđeno, označeno privatno zemljište (livade, šume, šikare, pašnjaci...). Kao toponim javlja se također u različitim izvedenicama i konstrukcijskim složenicama: Dermun, Dermunić, Dermuniće, Podrmuniće, D(e)rmunina, Med(e)rmuniće, Pod D(e)rmunini, Veli D(e)rmun, Dermunćal, Drncin, (Dr(mu)ncin) i sl.

MEDERMUNIĆE – među dermunima (livade, šume, šikare, pašnjaci...). Toponimska sraslica od prijedloga med=među i izvedenice dermunić.

DUNAJ – velika rijeka vode (Dunav=velika voda). Naziv Dunaj javlja se u staroslavenskom jeziku, a potječe od latinskog Dunuvius zatim Danubius. Za vrijeme velikih kiša na tom području teče velika količina vode te taj toponim potpuno odgovara tom dijelu Omišlja.

ERT – praslavenska riječ za izbočinu ili poluotok. Uz naziv Ert i latinskog naziva Punta (vršak, završetak trupa Ert – Punta od Erta) postoje i drugi metaforični nazivi za morsku izbočinu ili poluotok.

FORTIČINA – tvrđava, utvrda (lat. fortezza). Naziv potječe iz vremena mletačke vladavine.

GADJAK – mjesto gdje ima gad-ova (vrsta zmija).

HOMUTNO – od biljke homut (Vitis arbustiva). Nekad se vjerovatno zvalo Homutno mesto što općenito znači obradivu česticu.

KIJEC – (Mali i Veli) – Mej Kici (Ki(j)ci). Kijec je izvedenica od praslavenske riječi kyj (toljaga, batina, malj, čekić). Kao toponim to je dakle metafora za izbočinu što strši u more (rt, poluotok).

MEKOTICE (MEKOTINI) – Mekot, Mekota, što znači mekana, obradiva zemlja koja je u toku vremena mogla biti zapuštena te obrasti raslinjem i postati pašnjak, umejak, šuma i sl.

MESTAČINI – obradivo mjesto. Na cijelom je krčkom području za obradivu česticu općenito uobičajeni naziv mesto. To je oznaka za područje na kojemu se nalazi ili se u prošlosti nalazilo više obradivih čestica, a danas je to izgrađeni dio Omišlja.

MIRINI-MIRI – zid, lat. murus. Ostaci, zapravo, ruševine (razvaline) ranokršćanske bazilike. Krčki Hrvati od Romana su prihvatili i preuzeli naziv Miri, Mirini.

NJIVICE – njiva. Ovaj naziv pokazuje karakter poljoprivredno-ekonomske prirode zbog slike terena i plodnosti područja, međutim, isti karakter imaju i nazivi Njivičina i Njivina.

PESJA – toponim potpuno odgovara omišaljskom izgovoru posvojnog pridjeva ženskog roda od naziva pes (pas). Poznate su dvije pučke predaje o nastanku naziva Pesja. Prva predaja kaže da je iznad spomenute uvale na svome imanju stanovao neki stranac, bogataš koji je na imanju držao mnogo pasa. Druga predaja, danas prihvaćenija, kaže da su se u toj uvali lovili morski psi.

PIŠKIRA – ribnjak. Morska uvala što je uz sjeveroistočnu obalu otoka. Uvala je u svoje vrijeme bila veoma povoljna za lov ribe, pa joj otuda i mletačko ime Peschiera, kao i tunera (tonara) za tunolovku.

PRIKEŠTE – sraslica od prijedloga pri i opće imenice kešte, tj. keštel – tvrđava, utvrda od lat. castellum. Glavni trg u Omišlju zove se Prikešte.

PUŠĆA – pust. Naziv je nastao od praslavenskog pustja=pušća, od pridjeva pust (imenice pus-tinja, pust-oš i sl.).

SEPEN – sipati, sipak, sipka obala. Naziv morske uvale jugozapadno od Omišlja na koju su se vjerovatno izvlačile galije jer se onda nisu sidrile.

STRAN – čest toponim po cijelom otoku koji uvijek znači dugoljastu briježnu kosinu ili obronak.

STRAŽBICA – poznato je da su se po svim jadranskim otocima, a napose po Krku, na povišenim mjestima održavale straže kao preventivna obrana protiv neprijatelja, osobito protiv gusara, a za mletačke vladavine i protiv uskoka, kao zakletih neprijatelja Mletaka. Kao ostaci tih straža zadržali su se do dana brojni toponimi (Straža, Stražbica, Stražišće...).

VRACA – izvedenica od opće imenice vrata - (vra(t)a=tjesnac, uzina, uski prolaz). U Omišlju pod tim nazivom postoje dvije ulice: Gornja vraca i Mala vraca.