Prirodna baština

Prirodno i kulturno-povijesno naslijeđe čini iznimno vrijedan dio prostora svake jedinice lokalne samouprave. To je vrijedan razvojni resurs, posebno za turizam, koji istodobno podrazumijeva i obvezu očuvanja i zaštite tog blaga.
Općina Omišalj obiluje bogatim kulturno-povijesnim i prirodnim naslijeđem. Dok je kulturno-povijesno naslijeđe bilo predmetom mnogih znanstvenih i stručnih istraživanja, prirodnoj se baštini do sada nije pridavala dovoljna pozornost.

Razvoj prometnog i industrijskog kompleksa na sjevernom dijelu otoka Krka doveo je do snažne preobrazbe izvornog krajobraza. Očuvani dijelovi obale i bogata šumska vegetacija u tim su okolnostima postali još važniji jer, uz ostalo, postaju zonom koja dijeli industrijsko od turističkih područja.
Među većim brojem posebno vrijednih ekosustava (vrijednih područja prirodne baštine) na području općine Omišalj izdvojena su tri najvažnija:

Jezero kod Njivica

Zbog osebujne prirode Jezero je rano privuklo pozornost istraživača, a prva znanstvena istraživanja obavljena su još 1874. (Cubich). Može se stoga utvrditi da je to najintenzivnije i najbolje istražen ekosustav na području općine Omišalj.
Jezero je smješteno nedaleko od Njivica samo stotinjak metara od ceste Omišalj – Malinska. Vodena površina zauzima oko 35 hektara, a pojas trske i treseta uz obalu oko 60 hektara. Ovisno o vodostaju jezero je duboko od 7,9 do 9,9 m s dnom kod najnižeg vodostaja na –7 m (kriptodepresija) u odnosu na morsku površinu. U ograđenoj prvoj vodozaštitnoj zoni zabranjen je lov, ribolov i pristup jezeru. Te činjenice pogoduju i očuvanju njegovog prirodnog svijeta.
Kao najveće prirodno slatkovodno stanište otoka Krka, Jezero je iznimno važno radi očuvanja vrednota bioraznolikosti otoka Krka, ali i šireg kvarnerskog područja. U Jezeru i njegovoj bližoj okolici razvijeni su brojni močvarni i slatkovodni tipovi vegetacije, inače rijetki u krškom okruženju. Od močvarnog bilja tu rastu: močvarna trska (Phragmites australis), rogozi (Typha angustifolia i T. latifolia), uspravni ježinac (Sparganium erectum), jezerski oblić (Schoenoplectus lacustris), žućkasti šilj (Pycerus glomeratus), obični žabočun (Alisma plantago-aquatica), močvarna metvica (Mentha aquatica), obična vučja noga (Lycopus europaeus) i dr. Zabilježen je i nalaz štitastog vodoljuba (Butomus umbellatus), koji pripada „gotovo ugroženim svojtama“ (NT – Nearly threatened taxa). Vodeno bilje (makrofiti) zastupljeno je lokvanjem (Nuphar luteum), krocanjem (Myriophyllum spicatum), mrijesnjakom (Potamogeton natans) i dr. Posebno su važne sastojine močvarnog ljutka (Cladium mariscus) zbog njihove osebujnosti i rijetkosti.
Od autohtonih vrsta riba u Jezeru živi jegulja, ali ima i nekoliko unesenih (alohtonih) vrsta kao što su šaran (Cyprinus caprio), štuka (Esox lucius), linjak (Tinca tinca) i gambuzija (Gambusia affinis). Sedamdesetih su godina 20. stoljeća u Jezero unijeti bijeli amur (Ctenopharyngodon idella) i bijeli tolstolobik (Hypophthalmichthys molitrix) što je izazvalo znatno nazadovanje podvodnoga bilja (makrofita) i višestaničnih algi parožina (Chara sp., Nitella sp.).
U zooplanktonu brojni su rašljoticalci, veslonošci i kolnjaci. Zabilježene su tri vrste vodozemaca i barska kornjača (Emys orbiculatus).
Jezero je važno i kao lokalitet seobe i zimovanja ptica. Močvarna vegetacija je idealno stanište mnogim močvarnim gnjezdaricama (ćubasti gnurac /Podiceps cristatus/, divlja patka /Anas platyrhynchos/, trstenjak cvrkutić /Acrocephalus scirpaceus/, svilorepa /Cettia cett/i i dr.). U proljeće i jesen preko Jezera se odvija intenzivna seoba ptica pjevica (lastavica, piljak, bregunica, žuta pastirica, kraljići i dr.). Česte su i čaplje (siva čaplja, velika bijela čaplja, mala bijela čaplja), orlovi zmijari i dr.

Otok Sv. Marko i područje Selehovica

Područje se nalazi na krajnjem sjevernom dijelu otoka Krka, izloženo je utjecaju bure i dijelom ogoljeno što mu daje posebna obilježja, osobito u sastavu vegetacije po čemu se znatno razlikuje od ostatka sjeverozapadnog dijela otoka Krka. Geološki je područje vrlo zanimljivo jer njime protječe uska zona vodonepropusnog fliša, a geomorfološka posebnost su strme vapnenačke litice otočića Sv. Marko, koje su i krajobrazno neobično zanimljive. Njihovu ljepotu oslikao je na svojim slikama veliki hrvatski slikar Clement Menci Crnčić.
Između rta Šilo i uvale Vodotoč odlikuje se razmjerno bogatim fragmentima halofilne vegetacije. Tu je stanište rijetke biljke male cikorije (Cichorium pumilum). Vegetacija šljunčanih obala na spomenutom području jedino je takvo stanište na Kvarneru. U zamuljenim udubljenjima obale nalaze se fragmenti vegetacije oštrih obalnih sitova (Juncetum maritimo-acuti). Nedaleko od tog područja su i dvije lokve, jedna s boćatom vodom, a druga – lokva Krševanj odlikuje se rijetkom vegetacijom i faunom.
U okolici Voza vrijedna je vegetacija pašnjaka (Ononidi-Brometum condensati) vezana uz flišnu podlogu u kojoj raste nekolicina rijetkih biljaka otoka Krka. Najvažnije takve biljke za floru otoka Krka su planinska orhideja zeleni šuplji jezik (Coeloglossum viride) i gorska djetelina (Trifolium montanum), dvije tipične kontinentalne vrste kojima je Voz jedino poznato nalazište na otoku Krku. Na kontaktu fliša i vapnenca izviru mali povremeni izvori, a neposredno uz njih je zamočvarena vegetacija s tamnom šiljevinom (Schoenus nigricans) u kojoj su pojedinačne stabljike ilirske gladiole (Gladiolus illyricus).
Otok Sv. Marko na glasu je zbog botaničkih zanimljivosti. Dio otoka obrastao je bodljikavom šikaraom drače (Rhamno-Paliuretum), a česta je i drača (Paliurus spina-christi). Ostali dijelovi otoka su pokriveni oskudnom pašnjačkom vegetacijom. Veće površine Sv. Marka obrasle su zajednicom kovilja i ljekovite kadulje (Stipo-Salvietum officinalis), a djelomično su zarasle i šikarom šmrike (Juniperus oxycedrus). Tu je i locus classicus (klasično nalazište) endemične ilirske perunike (Iris illyrica) kao i smithijine vesike (Cerinthe smithiae). Slična vegetacija nalazi se i na susjednom dijelu otoka Krka, na buri izloženom platou iznad Voza, ali s puno manje šmrike.
Otok Sv. Marko poznat je i po brojnosti zmija otrovnica – poskoka (Vipera ammodytes), kojih ima i na otoku Krku. Na Sv. Marku, kao i na susjednim obalama otoka Krka napasaju se ovce, što je od presudne važnosti za očuvanje stanovitih vrijednih sastavnica bioraznolikosti. Stjenoviti vrh Sv. Marka redovito je odmorište bjeloglavim supovima koji pretražuju teren u potrazi za uginulim ovcama.
Općenito se može reći da je područje sjevernog dijela otoka Krka razmjerno slabo prirodoslovno istraženo i poznato, pa bi se moglo pokazati da je taj prostor mnogo vredniji i važniji nego što to govore današnje znanstvene spoznaje.

Njivice – Blatna – Zaglav

U zaleđu vrhova Cerova i Veli vrh smještena je skrovita i slikovita šumska idila. Tu su ruševine Mohorova iz V. stoljeća, ostaci pastirskih mošuna i lokve. Za razumijevanje prošlosti tog kraja važna je i pretpovijesna gradina na Velom vrhu s očuvanim obrambenim suhozidom koja je dominirala nad pristaništem u Uvali Blatna i izvorom pitke vode na području Belog kamika. Lijep obalni krajobraz, gusta submediteranska šuma nadomak mora i kulturno-povijesne znamenitosti predstavljaju veliku potencijalnu turističku vrijednost. Krećući se krajobrazom prolazimo kroz tipičnu submediteransku, listopadnu šumu koju ovdje iskorištavaju na poseban način – tzv. pedaljenjem, što znači da stare hrastove sijeku u glavu pa nastaju neobični oblici stabala kojima je odrezan gornji dio debla i krošnja. Kad izrastu, mlade grane se opet sijeku. Između takvih starih stabala ostavlja se niska šuma bijeloga graba (Carpinus orientalis) nastala iz panja. Taj osebujan šumski svijet botanički pripada zajednici hrasta medunca i bijeloga graba (Querco-Carpinetum orientalis). Pored hrasta medunca (Quercus pubescens) zastupljen je i hrast cer (Quercus cerris) po kojemu je i nazvan vrh Cerova.
Za to područje postoji najmanje dostupnih prirodoslovnih podataka. To područje ima važnu ulogu tampon-zone između turistički usmjerene rivijere Njivica i industrijskog kompleksa u Omišlju. Sastavnice prirodne i kulturno-povijesne baštine tog prostora su nedovoljno poznate i stoga zahtijevaju daljnju znanstvenu obradu.

Kao pojedinačni manji objekti posebnu pozornost zaslužuju

Špilja Biserujka
Nedaleko od zaselka Rudine, na kamenitom platou sjeveroistočnog dijela otoka Krka, iznad slikovite morske uvale Slivanjske nalazi se ulaz u podzemlje špilje Biserujke. Špilja pripada među najstarije turistički uređene speleološke objekte u Hrvatskoj, ali je od 1913. godine, kada je prvi put uređena, povremeno padala u zaborav i bila zanemarivana. Zbog nekontroliranih posjeta djelomično je devastiran špiljski nakit. Danas ima turističku vrijednost jer je 1997. godine ponovno uređena i osposobljena za razgledavanje. Na godinu je posjeti oko 30 tisuća posjetitelja.
Dužina špilje je 111 metara, a dubina – 13 metara. Proteže se relativno plitko ispod površine pa prosječna temperatura u špilji iznosi oko 15 ºC. Sastoji se od četiri dijela: ulaznog, Velike dvorane, Kanala s mostovima i Cimpresne dvorane, a svi uređeni dijelovi špilje su lako prohodni. Obiluje kalcitnim sigama, a posebno se ističu lijepi stupovi i stalaktiti. Glasovita je po izuzetno bogatoj špiljskoj fauni. Premda se radi o relativno malom podzemnom objektu, u njoj obitavaju čak tri endemične podvrste špiljskih kornjaša, jedna endemična stonoga dvojenoga i endemični lažištipavac. Popis biospeleoloških nalaza obuhvaća dvadesetak vrsta životinja – troglobionata, troglofila i trogloksena. Pored toga važna je i kao tipično nalazište – locus typicus podzemnog trčka (Anophthalmus maderi maderi), podzemne babure (Alpioniscus christiani) i podzemnog lažištipavca (Neobisium insulare), što znači da su oni prvi puta pronađeni i opisani upravo iz te špilje. Prve dvije svojte endemi su otoka Krka. U novije vrijeme pronađeni su u donjem kanalu špilje i ostaci špiljskog medvjeda.

Lokve
Lokve otoka Krka odlikuju se bogatim životinjskim i biljnim svijetom pa su važne za očuvanje bioraznolikosti na tom prostoru. Sa stanovišta zaštite vodozemaca mogu se uvrstiti u skupinu vrlo osjetljivih područja. Ujedno, to su jedina mjesta na otocima gdje šišmiši mogu piti tijekom ljetnog razdoblja. Lokve se odlikuju i krajobraznom vrijednošću, a nerijetko i kulturno-povijesnom važnošću.
Lokva Slatin na rtu Ćuf specifično je stanište i zapravo predstavlja malu zaslanjenu močvaru – tip biotopa neobično rijedak na Kvarneru. Tu malu močvaru možemo uvrstiti u tip slanjača ili slatina koje u sušno doba godine presušuju. Lokva je u većem dijelu površine obrasla rijetkom vegetacijom morskih sita (Juncus maritimus). U rubnom dijelu lokve mogu se uočiti još neke biljne vrste koje podnose sol i prilagođene su takvoj podlozi. To su halofiti – caklenjača (Salicornia sp.), primorski oman (Inula crithmoides), pepeljuga (Ariplex sp.). U vodi lokve razbujale su se nitaste vrste zelenih alga.
U određeno doba godine lokvu posjećuju ptice močvarice, osobito bijele čaplje, brojni piljci i lastavice. Lokvu nadlijeću i stanovite vrste vretenaca. Mnogobrojni pauci razapinju svoje mreže među stabljikama sita što ukazuje na prilično bogatu faunu kukaca. Ukazuju na to i brojne primorske gušterice (Podarcis sicula) koje trčkaraju po kamenju uz lokvu.
Uz spomenutu, na području općine Omišalj postoji još desetak većih lokvi.

Vrijedno podmorje
Uvala Voz pripada skupini vrijednih i osjetljivih zamuljenih morskih uvala otoka Krka. Odlikuje se krajobraznom slikovitošću i bogatstvom podmorskoga živoga svijeta.
Uvale Blatna i Pesja – zbog vrijednih podmorskih životnih zajednica i posebnih geomorfoloških podmorskih vrijednosti o uvalama bi trebalo voditi posebnu brigu.
Podmorje oko otočića Sv. Marka, Voza do Rudina – nema dovoljno prirodoslovnih saznanja, no, s visokom se vjerojatnošću može tvrditi da se radi o podmorju iznimne prirodne vrijednosti.

Nedovoljno istražena prirodna baština

Veliki lug
To je područje zamočvarenih travnjaka i ostataka poplavnih šuma u kojima uspijevaju kontinentalne vrste drveća (primjerice hrast lužnjak i poljski jasen). Jedno je od rijetkih staništa te vrste na Kvarneru i jedinstveno na otoku Krku. Na predjelima zamočvarenih travnjaka postoji bogata flora rijetkih vrsta orhideja i fauna rijetkih i ugroženih vretenca.

Košćera - obalni strmci na potezu od Uvale Peškera do Uvale Slivanjska
Odlikuju se geomorfološkim osobitostima, velikom ogoljenošću i kamenitošću terena, surovošću krajobraza, izloženošću buri te zanimljivim biljnim i životinjskim svijetom u kojem ima endemičnih predstavnika flore i faune. Moguće je očekivati rijetku endemičnu vegetaciju zasjenjenih polušpilja na obalnim strmcima.

Poluotok Lanterna
Zbog izloženosti buri poluotok Lanterna odlikuje se velikom ogoljelošću krajobraza. Često na površinu zemljišta izbijaju grohote ili jako raspucale ogoljele škrape što predstavlja geomorfološku zanimljivost. Biljni svijet je osebujan, ali nedovoljno poznat. Može se očekivati endeimična smithijina vesika (Cerinthe smithiae) koja je pronađena na susjednom otoku Sv. Marku. Na zaslanjenom obalnom kamenjaru rta Vošćica pronađena je rizična vrsta Desmazeria maritime.

Šljunčano žalo u uvali Peškera
U uvali Peškera bila je osobito lijepo razvijena vegetacija šljunčanih žala kakva je na ovom dijelu Kvarnera inače rijetka. Botaničar prof. dr. Ivo Trinajstić u svojoj doktorskoj disertaciji „Vegetacija otoka Krka“ navodi da je na žalu uvale Peškera našao razmjerno potpunije razvijenu zajednicu žute makovice i obalne mlječike poznatu pod znanstvenim nazivom Euphorbio–Glaucietum kakva je na ostalim žalima razvijena tek nepotpuno i rascjepkano. Nije poznato kakvo je sadašnje stanje žala i njegovog živog svijeta zbog recentnog nasipavanja u obalnom pojasu te Uvale (kamenolom i brodogradilište). Potrebno je utvrditi sadašnje stanje i eventualno zaštititi žalo.

Perivoji i šetališta
Pored navedenih prirodnih predjela potrebno je istaknuti perivoje i šetališta koja imaju iznimnu važnost u turističkoj atraktivnosti priobalnih mjesta. Radi se o vrijednostima koja ne pripadaju u potpunosti prirodi, one su istodobno i kulturna dobra jer su nastala djelovanjem čovjeka.
U Omišlju je najvažniji perivoj park Dubec, smješten na sjeverozapadnoj padini brijega na kojemu se nalazi Omišalj. Površina perivoja je oko 18 000 m2. Izgradnja perivoja započela je na inicijativu Kupališnog povjerenstva 1925. godine i trajala oko tri godine, a daljnje unošenje novoga zimzelenog i crnogoričnog bilja, lovora, lemprike, čempresa i cedrova trajalo je do početka II. svjetskog rata. Osobitost perivoja je izvedba na velikoj strmini na kojoj je strpljivim ručnim radom u kamenu izvedena glavna staza duljine 995 m i još oko 300 m poprečnih staza i kamenih stepenica. Staza spaja grad s obalnom šetnicom i kupalištem. Uz stazu su smještena odmorišta i vidikovci s prekrasnim vizurama na Učku, Rijeku i otok Cres. U pogledu dendrološkog sastava dominiraju jasen, javor, hrast, grab, pistacija, brijest, crnika, cedar, koprivić, borovi, lovor, lemprika i kalina. Suručica, tuja i pačempres dokazuju brižljivost sadnje i unošenja parkovnih vrsta. U perivoju nalazimo karakteristično primorsko bilje – kadulju, smilje, mlječiku, pokoje stablo smokve i masline, a zbog hlada i vlage, razvijaju se paprati, ciklame, bršljan, veprina i šparoga, mahovine i lišajevi.
Treba spomenuti i perivoj Sveti Mikul u središtu mjesta – na rubnom dijelu povijesne jezgre, sa spomenikom NOB-a na mjestu grobljanske crkve Sv. Nikole koja je porušena uoči I. svjetskog rata.

Obalna šetališta imaju iznimno značenje za doživljaj mora i obale. I dok je šetalište u Omišlju gradnjom naftnog terminala izgubilo dio atraktivnosti vizura, šetalište u Njivicama omogućuje uživanje u prekrasnim vizurama na more, Učku i liburnijsko primorje, otok Cres i Rijeku. Jedinstven doživljaj submediteranske šume hrasta medunca čiji se golemi primjerci mjestimično nadvijaju nad plaže doista je rijetkost. U proljeće užitak šetnje dodatno je oplemenjen mirisom ciklama kojima obiluje šuma. Šetalište vodi sve do Malinske, što posebno pridonosi turističkoj atraktivnosti.