Naslovna » Povijest općine Omišalj

Povijest općine Omišalj

Omišalj

Povijest Omišlja je iznimno bogata, a može se pratiti od prapovijesti, antike, kasne antike, kroz srednji vijek do naših dana. Na području stare gradske jezgre od najranijeg doba ljudske aktivnosti postojala je prapovijesna gradina (kastelijer). Na kraju prapovijesti naseljen je Liburnima Fertinatima, uz Kurikte drugom etničkom skupinom na otoku Krku. Rimljani im krajem I.st. daju povlašten status, a njihova središta Curicum i Fulfinum, postaju rimski gradići, municipiji.

Tabula Peutingeriana (rekonstrukcija)Zahvaljujući geostrateškom položaju, Omišalj je tijekom povijesti imao ulogu predstraže i čuvara važnog puta s kopna na otok preko Tihog kanala (Voza) i otočića Sveti Marko (u antici Almis/ ilirsko - romanski naziv za hrid, greben), ali i širu važnost jer se nalazi u blizini rimskih vojnih cesta koje su s Apeninskog poluotoka vodile u Panoniju, Norik i dalje kroz Dalmaciju.Gaj Julije Cezar (Gaius Iulius Caesar)

Područje današnje općine Omišalj 49. godine prije Krista poprište je važne pomorske bitke koja se odigrala na širem području uvale Voz, odnosno rta Bejavec i Tihog kanala, mjestu na kojem se otok Krk najviše približava kopnu. Bitka predstavlja jednu od najkrvavijih epizoda u građanskom ratu između Cezara i Pompeja, a sam Cezar je više puta spominje u svom djelu O građanskom ratu pod nazivom Ad Curictam (pored Krka).

Bila je to kombinacija pomorskog i kopnenog ratovanja pod vodstvom Marka Oktavija i Lucija Skribonija Libona na strani Pompeja te Gaja Antonija (brat Marka Antonija) i Publija Dolabele na Cezarovoj strani.

Ono što je posebno zanimljivo u toj bitki jest da su pobijeđeni Cezarovi vojnici, izolirani na poluotoku Bejavec, sagradili splavi od bačava kako bi se domogli kopna. Smatra se da su im te bačve radili njima naklonjeni mjesni Liburni na Krku. U Lukanovom epu Farzalije stoji:...i bijeg cezarovaca na splavima kada su ovi bili zatvoreni na Krku, god. 49. te su (splavi) sagradili od bačava... (Lukan IV 420), što predstavlja prvi pisani spomen bačve u povijesti.

Naziv Omišalj prvi se put spominje pod latinskim imenom Castro Muschlo u darovnici iz 1153. godine, kojom se Omišljani Dedoha i Radoslav (Rado Sclavo), vjerojatno uvaženi članovi omišaljskog kaptola, slažu da se benediktinskoj opatiji Sv. Ciprijana na otoku Muranu daruje crkva Sv. Martina i kapela Sv. Apolinara u Dubašnici.

Kao Castri Muscoli naziva se u sporu između krčkog biskupa i omišaljskog klera 1213. godine, 1248. godine u dokumentu o plemićkim obiteljima oslobođenim plaćanja poreza i 1252. godine u pismu pape Inocentija IV. kojim se dopušta korištenje glagoljice i staroslavenskoga jezika u bogoslužju samostana Sv. Nikole u Omišlju.

Pod hrvatskim imenom Omišal prvi se put spominje 1453. godine u ispravi kojom knez Ivan Frankopan prodaje pasište Ert našim vermin dobrim slugam popom i svemu puku od našeg grada Omišla.

Inače, sam naziv Omišalj vjerojatno dolazi od latinskog Ad musc(u)lu, što prema nekim tumačenjima znači kod školjaka - dagnjište (muscul = dagnja, mušula). Riječ je o ranoj slavenskoj prilagodbi stapanjem romanskog prijedloga ad s apelativom i toponimom koja potvrđuje da je ime pohrvaćeno u ranosrednjovjekovno doba prvih romansko-hrvatskih doticaja, kako je i logično jer Omišalj je zbog svoga položaja zacijelo bio jedna od prvih točaka slavenske kolonizacije Otoka.

Prema drugoj teoriji, također je riječ o ranoj hrvatskoj prilagodbi zatečenoga antičkoga imena (predantičkoga podrijetla) otočića Sv. Marka, Almiss(u). U prilog ovoj teoriji ide podudarnost prema kojoj je antička Almisa postala Omišem u Dalmaciji. U talijanskim pisanim izvorima, Omišalj se uvijek spominje kao Castel Muschio ili Castelmuschio.

Grb Omišlja iz doba MletakaZa Omišalj, smješten na 85 metara visokoj hridi, pretpostavlja se da je jedno od malobrojnih europskih naselja s neprekinutim kontinuitetom naseljenosti od prapovijesti. U nedalekoj uvali Sepen, južno od Omišlja, u prvoj polovici I. stoljeća, nastaje novoplanirani grad Fulfinum. To je vrijeme Vespazijanova sina, cara Domicijana (51-96), a grad je izgrađen za veterane rimske vojske. Uz staru predantičku aglomeraciju grada Curicuma (Krk), bio je drugo veće naselje na otoku Krku.

U vrijeme cara Domicijana Fulfinum dobiva vodovod, o čemu nam svjedoči fulfinski natpisI danas se u rasteru suhozida raspoznaje ortogonalni raspored njegovih ulica, djelomično je iskopan i prezentiran njegov forum s reprezentativnim gradnjama, raspoznaju se i ostaci drugih zgrada, a sačuvani su i ostaci termi na zapadnom prilazu naselja. Ondje su konzervirani i ostaci male ranosrednjovjekovne troapsidalne crkve umetnute u raniju građevinu, vjerojatno antičku vilu. Daleko je bolje, do razine krovnih vijenaca sačuvana njezina prethodnica koja je sredinom V. stoljeća izgrađena na zapadnom rubu Fulfinuma. Ta bazilika impozantnih dimenzija i jednostavnog križnog tlocrta ima sva obilježja sakralne gradnje ranokršćanskog razdoblja. Velebno zdanje kasnije postaje središnji dio samostanskog kompleksa, benediktinske opatije Sv. Nikole.

Nepoznanica je kada i kako dolazi do smiraja sjajne civilizacije Fulfinuma, no, pretpostavlja se da tome pridonosi njegova nezaštićenost i ranjiva pozicija na niskoj obali. U doba seobe naroda stanovnici Fulfinuma, nakon neuspješnih pokušaja utvrđivanja primorskoga naselja, sklanjaju se u prirodno zaštićenije naselje na uzvisini.Ranokršćanska bazilika na Mirinama

Po dolasku na ove prostore u VII. stoljeću, Hrvati najprije zaposjedaju priobalje, a nedugo nakon toga i otok Krk. Prva skupina zaposjeda sjeverni dio otoka od Omišlja sve do Dubašnice. O tome govori već spominjana darovnica iz 1153. godine, ali i karakteristično če - jedinstven i najstariji oblik čakavštine, točnije čekavice, ishodišnog prahrvatskog govora. Čekavica nije karakteristična za ostale dijelove otoka, a u Omišlju se održala do danas.

Redovnici benediktinske opatije Sv. Nikole u uvali Sepen ulaze ne samo u hrvatsku, već i u opću povjesnicu pisane riječi. U Omišlju, glagoljskom središtu toga doba, uporaba hrvatskog pisma i jezika preduvjet je opstojnosti, pa redovnici od pape Inocenta IV. mole odobrenje za korištenje staroslavenske službe božje i pisma glagoljice. Krčki biskup Fruktuoz 1252. godine od Pape dobiva ispravu kojom se udovoljava zahtjevu redovnika glagoljaša (kao i senjski biskup Filip četiri godine ranije). Time hrvatski jezik i pismo, uz hebrejski, grčki i latinski, ulazi u malu skupinu jezika kojima se obraćalo Bogu u to doba.

Inicijal iz Brevijara Vida OmišljaninaU Omišlju se nisu samo klerici bavili glagoljicom i prepisivanjem knjiga, već je to bio obrt kojim su laici zarađivali za život i prehranjivali svoju obitelj. Tim se poslom bavio i Vid, pisec z Omišla, koji je za crkvu u Roču 1396. godine napisao brevijar poznat kao Brevijar Vida Omišljanina (knjiga se čuva u Nacionalnoj biblioteci u Beču). Najstariji poznati glagoljski misal, koji se pod nazivom Ilirico IV. (prva četvrtina 14. stoljeća) čuva u Vatikanskoj knjižnici, također potječe iz Omišlja.

Misal Srednji vijek na otoku Krku obilježen je vladavinom krčkih knezova Frankopana. Potječu iz Gradeca, danas napuštenog dvorca kraj Vrbnika, a prvi poznati član te plemenite obitelji bio je Dujam, koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao njihov vazal upravljati otokom. Nakon Dujmove smrti, njegovi nasljednici - krčki knezovi, nastavljaju vladati otokom u ime Serenissime. Godine 1428. hrvatski ban Nikola (knez Mikula IV.), jedan od najmoćnijih velikaša u Hrvatskoj, odlazi u Rim legalizirati svoje novo prezime Frankopan. Uz svečani doček i počasti, Papa Martin V. potvrdio mu je prezime i dodijelio grb rimskih Frangipana, s dva lava koji lome kruh. Uz novi, krčki su knezovi zadržali i stari grb sa šesterokrakom zvijezdom u gornjem polju štita.

Hrabrošću ratnika, ali još više vještim političkim umijećem, krčki su knezovi širili svoje posjede na kopnu i postali jedina obitelj na jadranskim otocima koja je razvila moć europskih razmjera.

Krku su donijeli sjaj i slavu, približivši ga najvišim civilizacijskim dosezima toga doba. Nemjerljive su im zasluge u promicanju kulture i umjetnosti, ali najveće su one za očuvanje hrvatskog jezika i pisma glagoljice, kao sredstva prepoznavanja i potvrde drevnih korijena. Donošenjem zakonika temeljenih na tradiciji i običajnom pravu, ove prostore uvode među pravno najuređenije zajednice toga doba (Vinodolski zakonik ne poznaje mučenja, a poseban je i po brizi za zaštitu žena od nasilja).

Grb FrankopanaZa Omišalj je posebno zanimljiv zadnji krčki knez Ivan VII. koji uz ostalo gradi omišaljsku kulu, Kešte, opjevanu u narodnoj pjesmi, Tužaljki kneza Ivana, u kojoj ga prema legendi Mlečani na prevaru odvode u Veneciju. Istina je nešto drugačija. Knez Ivan VII Frankopan uz neke nedvojbeno pozitivne momente u svojoj vladavini, nije dorastao ni vojnim ni političkim izazovima koji su pred njega postavljeni. Za okupacije Omišlja od vojske ugarskog kralja Matije Korvina 1480. godine, koju je sam izazvao, Ivan 'privremeno' Mlečanima predaje otok i time spašava živu glavu, ali zauvijek gubi vladavinu, posjed i čast. Mađari zatim odlaze, a Mlečani preuzimaju vlast nad otokom čime završava zlatno doba otoka Krka i započinje njihova vladavina koja traje sve do pada Venecije, potkraj XVIII. stoljeća. U tom razdoblju Omišalj polako gubi nekadašnju važnost. To je doba tuđinske vlasti, ekonomske i svake druge stagnacije uz otuđenja dobara i prirodnih resursa.

Omišaljski Kešte na čijem je mjestu danas župni ured

Nakon pada Mletačke Republike i napoleonskih ratova, početkom Austro-Ugarske uprave započinje faza novog poleta. Ogleda se to u uređenju uprave i sudstva, a s tim u vezi i izradom katastra, gruntovnice, ali i na polju školstva, zdravstva i drugih javnih potreba.

Potkraj stoljeća polako se naslućuje i nova gospodarska grana koja će postatii i više od toga - turizam.

U burnom razdoblju koje predstoji izmjenjuju se propast Austro-Ugarske, kratko razdoblje talijanske okupacije, unitaristička Kraljevina Jugoslavija, talijanska aneksija pa njemačka okupacija. Antifašističkoj borbi i završetku Drugog svjetskog rata svoj doprinos su dali i mnogi Omišljani.

Slijede Narodna, zatim Socijalistička Republika Hrvatska u sklopu jugoslavenske federacije i napokon samostalna Republika Hrvatska za koju je ponovo trebalo ratovati i ginuti. I ponovo su Boduli, na tragu predšasnika Frankopana, bili među prvima na prvoj crti bojišnice.

Njivice

Donedavno se smatralo da su Njivice jedno od mlađih naselja na otoku Krku, što i nije netočno ako slijedimo trag prvog pisanog spomena mjesta u darovnici Ivana Frankopana iz 1474. godine. Međutim, ono što nakon nedavnih istraživanja više nije sporno, dokazi su o postojanju života na prostoru današnjih Njivica već u razdoblju antike, a vjerojatno i ranije.

Godine 2005. pronađeni arheološki ostaci rimske ville rustice iz II./III. stoljeće na lokalitetu Poje, navode nas na zaključak da se teritorij antičkog Municipium Flavium Fulfinuma prostirao najmanje do današnjih Njivica, odnosno da mu je upravo tu bio reprezentativni dio. O tome svjedoče ostaci bogatog stambenog dijela vile koji je imao hipokaust, dvostruki grijani pod, prostorije ukrašene mozaicima i višebojnim zidnim freskama. Pronađeni su i ostaci staklenih predmeta, novca i nakita, dio uljanice s reljefnim motivom menore, dio vage i bakreni utezi. Rimska rustička vila mudro je bila smještena u pitomoj uvali s jedinstvenim pogledom na okolni akvatorij.Ostaci antičke vile

Pretpostavlja se da, oslonjeno na resurse plodnih njivica, naselje postoji i ranije, u stalnoj vezi ili kao dio prapovijesne zajednice liburnijskog plemena Fertinata, sa središtem u utvrđenoj omišaljskoj gradini.

Drugi element nedostajuće povijesne slagalice cijelo nam je vrijeme bio pred očima, ali mu nismo pridavali pozornost. Još sredinom prošlog stoljeća dr. Branko Fučić ukazao je na važan fragment kamene ploče koji je bio uzidan u pročelje nove crkve podignute na mjestu starije, koja se spominje u razdoblju krčkih knezova. Radilo se o pluteju, dijelu ranosrednjovjekovne oltarne pregrade. Na njemu je u reljefu sačuvan prikaz golubice koja zoblje grožđe i pleterom ukrašeni križ. Svjedoči nam o tome da se tu već u ranom srednjem vijeku nalazila crkva, najvjerojatnije na temeljima ili u sklopu antičke vile.

Njivički plutejPrilikom posljednjeg renoviranja Crkve Porođenja Marijina, plutej je izvađen (i oštećen), neko je vrijeme bio izložen u župnom stanu, a danas, nakon temeljite restauracije, kao kulturno-povijesna relikvija resi oltar crkve.









KULTURNO POVIJESNI SPOMENICI
Stara gradska cjelina Omišlja s Crkvom Uznesenja Marijina

Od važnih građevina u Omišlju ističu se: župna Crkva Uznesenja Marijina (Stomorina), zvonik, gradska loža, kapela Sv. Antuna (XVI. st.), gotička kapela Sv. Jelene (1458. god.), ruševine kneževa dvora (XIV.-XV. st.) i kuća s gotičkim arhitektonskim detaljima (XV. st.) u ulici Panćirov.

Osobitu spomeničku vrijednost ima župna Crkva Uznesenja Marijina Njezini su nam počeci nepoznati, a pretpostavlja se da sežu u XII. stoljeće. Građena je kao trobrodna romanička bazilika, a tijekom vremena je pregrađivana i nadograđivana. U XVI. st. dograđena je kupola i kvadratični kor, a u XV. i XVI. stoljeću prigrađeno joj je niz kapela. Crkva je u XVI. stoljeću imala čak 18 oltara. Na pročelju crkve je prozorska rozeta s glagoljskim natpisom, djelo meštra Sinoge, ugrađena 1405. godine. U luneti portala reupotrebljen je pleterni reljef s prikazom križa i palmi u predromaničkoj maniri. Uz to, u crkvu je ugrađeno još dvadesetak kamenih ulomaka s motivima pleterne ornamentike pa je velika vjerojatnost da je na istom mjestu postojala crkva ranog srednjeg vijeka. U crkvi se nalazi romanički, renesansni i barokni namještaj, a posebnu vrijednost predstavljaju oltarna pala na oltaru Srca Isusova i drveni triptih Jacobella del Fiore iz XV. stoljeća Kako je nekad groblje bilo uz župnu crkvu, prostor uz crkvu se još i danas zove Smitir.

Fulfinum

Arheološki radovi na forumuU uvali Sepen, u podnožju Omišlja u prvom stoljeću poslije Krista nastao je novoplanirani, rimski grad Municipium Flavium Fulfinum. Podlogu sudjelovanju grada u životu klasične antike omogućila je maritimno pogodna uvala za izgradnju dobro zaštićene luke i plodno polje s obiljem vode. Grad je posjedovao sve osnovne pretpostavke takvog načina života; forum s kapitolijem i gradskom bazilikom, lučke instalacije s trgovačkim kvartom uz more, terme, prigradske komunikacije s grobljima i dvije faze vodovoda. Projektiran u oficiju careva Flavijevaca napučen je njihovim veteranima i umjetno nakalemljen u životnom prostoru domaće liburnske zajednice Fertinates (Omišalj).

Ranokršćanska bazilika na Mirinama

Ranokršćanska bazilikaSredinom V. stoljeća, na zapadnom rubu Fulfinuma gradi se impozantna crkvena građevina jednostavnog tlocrta u obliku križa. U izvornoj fazi gradnje posjedovala je predvorje - narteks, trijem na južnoj strani te dvije manje, svetištu pobočne prostorije pastoforije, koje su u tadašnjem sakralnom graditeljstvu imale ulogu današnjih sakristija. Samo svetište jednostavnoga je oblika: začelje je ravno, a u njega je upisana slobodnostojeća klupa za svećenstvo. Pred klupom stoji bema, isturena u sjecište krakova transepta, tj. dio svetišta zatvoren oltarnom pregradom, koji u svom središtu čuva oltarni grob u obliku križa.

U prostoru predvorja pronađen je sarkofag položen na šupljinu nastalu klesanjem žive stijene. Njegova posebnost je u tome što se nalazi in situ, na izvornoj poziciji, s pripadajućim poklopcem koji nije otvaran. Uz sarkofag je naknadno smješten još jedan privilegirani grob s dva pokojnika, datiran u razdoblje između VII. i VIII. stoljeća. Vjerojatno je u isto vrijeme južnom trijemu nadozidan atrij i ostali dijelovi samostanskog kompleksa. Uokolo bazilike prostiru se ostaci drugih povlaštenih grobnica.

Tijekom stoljeća tu će se razviti dobro organizirana redovnička zajednica koja će preuzeti učenje Svetog Benedikta, kako nam govore kasniji izvori, koji spominju opatiju Svetog Nikole podno Omišlja kao središte glagoljaštva. Crkva je sačuvana gotovo do krovišta, tijekom posljednjih petnaestak godina (od 1995. godine) temeljito istraživana i konzervatorski zaštićena. Naziv Mirine, odnosno Mirini kako crkvu nazivaju Omišljani, potječe od kroatizirane uvećanice latinske imenice murus (zid) u značenju zidine, razvaline, ruševine. U istome funkcionalnom značenju naziv (mirine, mire, mirišće, mere) je rasprostranjen na širem pojasu istočnojadranskoga antičkoga areala.

Kurilovo

Antičko staklo s Kurilova (Zbirka Bolf)Ranoantičko groblje na Kurilovu u povijesnom i prostornom smislu pripadalo je antičkom rimskom gradu Fulfinumu. Radi se o žarnoj, paljevinskoj nekropoli s ostacima pokojnika i izvanredno bogatih priloga u urnama. To su nalazi vrhunske staklarske, keramičke i metalne produkcije ranog carstva (I i II st.) djelomice sakupljeni u zbirci Bolf.

Lokalitet se nalazi u okviru naftnog terminala JANAF-a. S obzirom da je nekropola u neposrednoj blizini mora, već je dugo izložena eroziji terena i propadanju. Na prostoru nekropole nalaze se i devastirani ostaci desakralizirane crkve Sv. Ćirila (XIII. st.) po kojoj je lokalitet i dobio ime.

Mohorov

Mohorov nedaleko od uvale BlatnaIme lokaliteta potječe od imena ranokršćanskog sveca Hermagore, čije se štovanje iz Akvileje (sjeverna Italija) počelo širiti na prostore Istre i Kvarnera tijekom 5. i 6. stoljeća. Tako se prije arheoloških iskopavanja pretpostavljalo da je građevina, koja danas stoji sačuvana na tom lokalitetu, bila crkvena, možda čak i posvećena tom svecu. No, istraživanja provedena u razdoblju od 2004. do 2006. godine pokazala su da se radi o građevini naseobinskog tipa (stan), u kojoj je vjerojatno obitavala jedna ili više obitelji.

Arheološki sitni nalazi dokazuju njenu dataciju i funkciju. U prvom redu tu je zlatan novčić cara Teodozija II (prva polovina V.st.) kovan u carskim kovnicama Konstantinopola, koji daje okvirnu dataciju početaka korištenja tog lokaliteta - poslije sredine 5. stoljeća. Tu su i fragmenti keramike i amfora, čija se proizvodnja datira u razdoblje od 5. do 7. stoljeća. Lokalitet je zasigurno napušten prije kraja 8. stoljeća kada je netko na tom mjestu, pokraj zapadnih vrata, napravio malo ognjište kako bi pojeo jedan obrok sačinjen od volaka (morskih pužića). Datacijskom metodom C14 ustanovljena je starost tog nalaza upravo za razdoblje potkraj 8. stoljeća.

Na tom su mjestu pronađeni i komadi troske (otpadaka od metalurške aktivnosti) te utežić za ribarsku mrežu. Na temelju toga možemo zaključiti da su stanovnici Mohorova, povremeni ili stalni, na tom mjestu izrađivali metalne predmete, lovili ribu, a možda i obrađivali zemlju.

Voz

Voz na staroj razgledniciUvala Voz se nalazi na sjeveroistočnom dijelu otoka Krka, u uvali dobro zaštićenoj od bure i juga. Spomenuti položaj, kao i neposredna blizina rta Lanterna (Vošćica) na kojem se Krk najviše približava kopnu a Tihi kanal ima širinu od svega 500 metara, učinili su je povijesnom.

U antičko doba tu je bila smještena mala ali sigurna trgovačka lučica, možda i carinska postaja, a provedena arheološka istraživanja dokazuju i postojanje vojnog logora. Govore nam o tome pronađeni nalazili; grobovi s ranorimskim prilozima, ostaci utvrde, željezni vrh koplja, dio rimskog puta koji je vodio od Voza prema rtu Lanterna i drugo. Prateći tragove povijesti, sve smo sigurniji da se upravo tu 49. godine prije Krista odigrala čuvena bitka između Cezara i Pompea.

I kasnija burna vremena uvijek iznova aktualiziraju tu strateški važnu poziciju. Tako u srednjem vijeku Ivan Frakopan VII gradi omišaljski Kešte ali i utvrdu na Vošćici, istom mjestu gdje i danas stoje ostaci, kasnije mletačke utvrde Maltempo.

U 18. stoljeću iz Venecije u Omišalj doseljavaju braća Baffo, od kojih jedan (Niccolo) kupuje zemljište na Vozu, stvara obitelj i gradi obiteljsku kuću u toj prelijepoj uvali.

Otok Sv. Marko

Unatoč svojoj veličini (dugačak je 1.5 kilometar, a širok manje od jednog kilometra), otok Sv. Marko ima važno strateško i povijesno značenje. Sredinom 6. stoljeća nad kvarnerskim je priobaljem uspostavljena čvrsta vlast bizantskoga cara Justinijana. Justinijan ima snažnu flotu, a nesigurne rute unutar naših brojnih otoka i uvala osigurava izgradnjom velikog broja nadzornih postaja, promatračnica, kula i većih utvrda. Krčkih knezovi Frankopani utvrdu daju na korištenje benediktincima opatije Sv. Nikole u Sepnu.

Fortičina

Fortičina je naziv za ostatke utvrde podignute podno Omišlja, uz put koji vodi do uvale Sepen. Smještena je na uzvisini iznad izvora Buč, iz kojeg su se Omišljani od pamtivijeka snabdijevali vodom. Taj je izvor vjerojatno i ishodište vodovoda antičkog Fulfinuma.

Svi dosadašnji rezultati istraživanja svjedoče o višefaznom boravku čovjeka na ovom malom , ali strateški važnom komadiću tla. Utvrda je građena i dograđivana od sutona antike do posljednje faze u XII. ili XIII. stoljeću, nakon čega nema tragova korištenja. Nalazi keramike govore o kratkotrajnom zaposjedanju brežuljka u ranom srednjem vijeku (VIII ili IX. st.) od male starohrvatske skupine koja gradi privremeno boravište od kamenih škrila, izlomljenih dijelova zidina i podnih obloga iz obližnje antičke vodospreme.

Uz utvrdu Rovoznik (Gradec) nedaleko od Vrbnika, Fortičina je drugi primjer utvrde na otoku Krku utemeljene na tragovima kasnoantičke-ranosrednjevjekovne osmatračnice koja nam pruža informacije o kaštelima krčkih knezova nastalim na izmaku XII. i tijekom XIII. stoljeća.

Poje

Poje - temelji antičke građevine kružnog tlocrtaPotencijal lokaliteta Poje mogao se naslutiti već odavno, prema slučajnim nalazima pronađenima prilikom raznih radova u području neposrednog okoliša župne Crkve Marijina Porođenja u Njivicama. Radilo se o grobovima u cigli i napose fragmentu pluteja s pleternom ornamentikom (IX.st.), koji se danas čuva kao relikvija na oltaru župne crkve. Arheološka istraživanja započela su tek 2006. godine i potvrdila su da se radi o bogatom arheološkom lokalitetu Na tom se mjestu nalazila antička villa rustica (II.-III.st.), unutar čijeg je prostora izgrađena crkva iz ranokršćanskog, a najkasnije ranosrednjevjekovnog razdoblja - sudeći prema fragmentu pluteja. Tu, za sada radnu hipotezu, trebaju tek potvrditi buduća arheološka istraživanja.

Kalendar događanja
travanj, 2014
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30